Monday, March 5, 2018

Windows i Linux: posle još jednih izbora


Da li je naš narod glup? Da. Da li je iskvaren? I to je. Da li to znači da je zaslužio ovo što mu se dešava? NE!
Narod je po sebi, kao hardver, isti kao i bilo koji drugi narod. Trenutno radi paralelno na dva operativna sistema, na Windowsu i Linuxu, oni se kolju, i sistem neprestano pada. Softver rađen za jedan sistem pada na drugom. Virusi koriste rupe i haraju.
Imamo susret dva potpuno različita kulturna, vrednosna, etička koncepta. Jedan je zapadni individualistički, gde pojedinac odrasta sa idejom da mora da misli i preuzima odgovornost o sebi. Drugi je istočni kolektivistički, gde se pojedinac uči da ne misli mnogo sam, nego da se oslanja na stav hijerarhijski starijeg. I sada oni koji su upali u prvu opciju očekuju od onih koji su ostali u drugoj da se ponašaju prema njihovim merilima. Kada to ne čine, oni ih ili besramno eksploatišu i ponižavaju predstavljajući im se kao njihovi lideri kojima treba da se prepuste i koji će brinuti o njima (oportunisti), ili ih krive za situaciju (moralisti).
Pragmatički gledano, kolektivistički obrazac nije u stanju da iznedri liderstvo, jer liderstvo koje iznedri uvek će potpasti pod individualistički model, kao dominantan model šireg civilizacijskog konteksta. Jedini izlaz je obratno: prevesti i njih pod individualističku kulturu. Za to je potreban dug i strpljiv rad - da se što više individualista-moralista okrene radu sa mladima: sa budućim nastavnicima i sa decom, ali takođe sa odraslima u meri u kojoj se to može uraditi. I ne s visine, nego konstruktivnim razgovorom na ravnoj nozi - jer nikakvog suštinskog osnova za superiornost realno nema, u pitanju su prosto dva kulturna modela i sticaj okolnosti da jedan trenutno dominira. Windows i Linux - nekome je bolji jedan, nekome drugi, objektivno - vrednosna razlika ne postoji, ali većina koristi Windows. Takođe, potrebno je razviti mehanizme koji će što više oportunista motivisati da se pridruže poduhvatu moralista.
Da li je realno da se ovo i učini? Slabo, jer i sami moralisti su tek delimično individualisti, jer su ljudi po prirodi lenji, jer im ustvari i nije toliko loše da bi imali snage i istrajnosti za ovakav poduhvat.
Šta onda uraditi? Ipak pokušati. Raditi na osvešćivanju što više ljudi za mehanizme individualističke civilizacije. I u svakom slučaju raditi na nacionalnom jedinstvu, ne u nacionalističkom smislu, nego u smislu što manje podeljenosti društva, što manje distance i što više razumevanja i poverenja između dva kulturna modela. Dakle, ne elitizam kruga dvojke i njegovih epigona i wannabe-a širom zemlje, nego jedna jednostavnost, ljudski pristup, usmerenje ka rešavanju konkretnih problema, a kroz to rešavanje i bolje upoznavanje funkcionisanja društvenog modela zapadne demokratije.