Nacija i nacionalizam, solidarnost i pohlepa

U tekstu za Prometej, Franjo Šarčević podseća na stare istine o nacijama i nacionalizmu: da se radi o konstruktu iz novije istorije, i da dok se sirotinja tuče oko identiteta – privilegovana manjina trlja ruke. Sa svim ovim je korisno i važno suočavati tu sirotinju, koliko se još do njihove pažnje može stići, dok hipnotisano gledaju u spin medijske spirale. Ali valja biti pošten i sagledati da niti je to što je nacija apstraktni konstrukt ikakav argument protiv nacionalizma, niti je nacija na bilo koji način loš konstrukt. Ključno je za diskusiju o nacionalizmu prepoznati gde leži stvarni problem, jer tek onda možemo ciljano i efikasno raditi na njegovom lečenju. Neću govoriti o starom problemu priče o naciji na Balkanu, gde se teorija nacije primenjuje na etnički nacionalizam, na koji nije sasvim primenjiva. Nacija je pojam vezan za državu, principe njenog uređenja i njenu teritoriju, i okupljanje jedne grupe ljudi oko tih principa i te teritorije. Etnička zajednica ima kuturno-istorijsku bazu, seže mnogo dalje u prošlost (dakle, za nju ne važi Šarčevićeva tvrdnja da se radi o svega vek i po starom konstruktu), i makar dve moderne (?!) bakanske nacije vuku istorijske korene od više od hiljadu godina. Stoji, naravno, ono implicitno u njegovom tekstu, da su se priroda i sastav tog konstrukta za hiljadu godina drastično menjale i da osim istorijskog kontinuuma teško možemo uspostaviti identitet između današnjeg srpstva i onog iz vremena Nemanje. I recimo, postavimo pitanje, da li i taj delimični identitet, identitet zasnovan na kontinuitetu, na tome da je u svakoj bilo ljudi kojima je biti Srbin bilo deo identiteta, i čijem je ocu ili majci, babi ili dedi, identitet takođe uključivao ovu komponentu. Ili bolje rečeno – ovu etiketu.

Nacija jeste apstraktni konstrukt. Nema ništa ni u genetici, ni u porodičnoj istoriji, ni u kulturi njenih članova što ih sve spaja, i ujedno odvaja od svih drugih. Genetske i kulturne granice retko postoje i još ređe se, i tek delimično, podudare sa nacionalnim. Porodice se mešaju, sele. Ako su svi moji preci, prateći mušku liniju, unazad hiljadu godina, bili Srbi (na primer njih 30), a svi ostali Hrvati (srazmerno – njih dva na trideseti minus trideset, dakle više od milijardu), jesam li ja Srbin ili Hrvat? Po lokalnom shvatanju, ja nosim srpsko prezime, nastavljam srpsku lozu. Ali ’moja krv’ ima beznačajan udeo srpstva. Pa šta?

Nesporno je da je nacija apstraktni konstrukt. Ali to ni na koji način ne osporava bilo koje shvatanje nacije i bilo koju ulogu koju ona igra u životu pojedinca ili zajednice. Apstraktan konstrukt je i konstrukt klasa kojim Šarčević završava svoj tekst. Apstraktan je i konstrukt porodice, majke, konstrukt altruizma, ljubavi, pravde, jednakosti. Sve su to apstraktni konstrukti, koji podvrgnuti rigoroznoj logičkoj analizi pre ili kasnije počnu da se raspadaju. Ali to ne umanjuje njihovu stvarnost – njihova stvarnost leži u čovekovoj težnji da te konstrukte stvara i u posledicama koje način njihovog konstruisanja ima u njegovom životu.

Pravo pitanje je time ne da li je nacija stvarna, već da li je nacija dobar ili zao konstrukt. I tu ću ponovo razočarati protivnike nacionalizma – koliko god sa njima delio identitet protivnika nacionalizma – jer konstrukt nacionalne ili etničke zajednice smatram u osnovi dobrim konstruktom. Dobrim utoliko što je neselektivan. On je po suštini usmeren ka tome da uključi čitavo jedno društvo, jednu zajednicu, čitav skup ljudi bliže upućenih jednih na druge ekonomskim, političkim, socijalnim i kulturnim faktorima. Pojam nacionalne ili etničke zajednice je, posle konstrukta čovečanstva, najdirektniji nosilac neselektivne ljudske solidarnosti: dosledno ostvarivanje ideje nacije zahteva i solidarnost privilegovanih sa neprivilegovanima, i u krajnjoj instanci ukidanje ili minimizovanje privilegija, samim tim i klasa. Konstrukt ovakve zajednice ima tu prednost nad konstruktom čovečanstva da je nešto konkretniji, da je podržan i konstruktom kolektivnih sličnosti i razlika, pa i konstruktom kolektivne kompeticije. Ovaj tip konstrukta neophodno nastaje kada jedna zajednica razvije svoje usaglašene mehanizme za ostvarivanje onoga što smatra vrednostima (sve redom konstrukti), odnosno za unapređenje života, i susretne se sa drugom zajednicom, koja je razvila neke druge konstrukte. I kako nema ništa loše u unapređenju života i ostvarivanju konstrukata vrednosti, niti u susretu dveju ljudskih zajednica, to nema ništa loše ni u konstruktu nacionalne ili etničke zajednice.

Zašto je onda nacionalizam loš, ako je zasnovan na dobrom konstruktu – ključno je pitanje za borbu protiv nacionalizma. Nacionalizam nastaje kada se konstrukt nacije stavi u funkciju pohlepe. Kao što je dobro poznato iz diskusija o nacionalizmu, njega obično lansira i podržava privilegovani sloj. Sloj ekonomski i politički moćnih, sloj sastavljen od ljudi čija pohlepa značajno nadvladava njihovu solidarnost, i koji imaju želju da neprestano uvećavaju svoju moć. Pohlepi su granice svake zajednice premale. Ona je beskonačna, što za čoveka znači globalna (mada, neka se pripremi Mars). Ona od korisnog konstrukta nacije gradi izrazito štetni konstrukt nacionalizma, od sredstva solidarnosti – ona stvara sredstvo privilegije po najgoroj mogućoj ceni.

U zajedničkom delovanju sa čovekovom težnjom jednakosti i slobodi, pohlepa je stvorila kapitalizam. Društvo u kome idealno pozicija čoveka u društvu zavisi samo od njegove lične pohlepe (nasleđivanje plodova pohlepe svojih roditelja smatram ostatkom feudalnog sistema). Kapitalizam je stvorio nacionalizam kao ideološko oruđe pohlepe u probijanju granica i u razbijanju hijerarhije solidarnosti: kada solidarnost ne ide do svakog čoveka, i još bolje svakog bića, ona gubi svoje mesto u sistemu vrednosti. Sada je ta težnja slobodi i jednakosti izgubila funkciju u istorijskoj karijeri pohlepe, i ova je se lagano odriče, spremajući se da je i potpuno potisne.

Meta kritike kod nacionalizma mora biti pohlepa, gramzivost, sebičnost na kojoj se on zasniva, a ne apstraktnost pojma nacije, u diskursu koji jedva da ičim konkretnim i barata. Cilj akcije mora biti odvajanje pohlepe od težnje slobodi, razobličavanje pohlepe i razvijanje solidarnosti. Promocija svesti o jedinstvu sveta, čovečanstva, pa i nacije. O tome da se od privilegovanih očekuje bar dekonstrukcija, ako ne i odricanje privilegija. Da je cilj njihovo umanjenje do granica koje ne ugrožavaju funkcionisanje društva. Većina današnjih nacija raspolaže državnim uređenjima koja su u stanju da iznesu pritisak solidarnosti i omoguće ostvarivanje njegovih efekata. Ako se to ne iskoristi pre nego što pohlepa ostvari svoje težnje, izgubićemo jedan od dva izbora između konstruktivne društvene promene i krvave revolucije.

Two common sense questions

1. Assuming the best intentions - is there one successful example of the US bringing democracy to a country? Assuming minimally positive intentions, should that suggest that the procedure employed simply cannot give that result?

2. Has any of the current exporters of democracy been externally imposed this kind of democracy? Or is it a result of centuries of relatively uninterrupted development? (Yes, these countries did go through wars during the process, but mostly among each other, which implies that these wars were part of the process, not an external intervention.)

On nation, power and identity

A meme circles social networks, which brilliantly summarizes one consequence of the pseudo-leftist, actually deeply capitalist individualist worldview adopted by a majority of the western intelectual establishment:

Let me first admit that the statement is mainly correct. This is what typically happens to a newborn, and for many people also how their lives go (although the meme neglects growing numbers of those who follow its message and cast off their religious or ethnic group identities). I can even accept that national and religious identities are fictional in some sense (although in that sense all identities are fictional).
At the surface, the view in the meme is pacifist and altruist, as it aims to dismiss what is generally accepted as the source of all the conflicts in the world in the past century or more: nationalism and religious fanatism. By dismissing group identities, it may be taken to restrict identities to the individual level, thus making the humanity the only group of people that is real.
I argue that on a deeper look, its extreme individualism and universalism are logically untennable and pragmatically alienating and inhibiting for any action. Arbitrary medium size group identities cutting across social classes and ideological views present an optimal stage for the realization and harmonization of interests of social groups.
Let me begin by pointing out that the meme does not reject  all group identities, but only those based on nation and religion. Group identities that it implicitly justifies are those based on ideology. Every (prominent) aspect of an identity, every ideological belief, defines a group identity of all the people who share it. Someone who believes that animals should not be killed for food or industrially grown because they have consciousness, and because this industry destroys the environment, shares an identity with all the people holding the same view.
What would the world look like if only this kind of group identities existed? One possibility is that identities be formed based on very particular prominent ideas, yielding numerous group identities based on causes such as veganism, feminism, LGBTQIA-activism, climate-justice, racial justice, reproductive rights, animal rights. In such a fragmentized reality, no group could make a real impact on its own.
Another is that group identities be based on the destribution of power, as the ultimate ground of shared interests. This puts everyone who is victim to power in one group, with one group identity, leaving the powerfull a relatively small group, forced to make compromises - i.e. to accept stricter limits of power.
I will not discuss the question why the former option obtains rather than the latter: the answer is obvious. Rather, I want to point out a weakness that both suffer from. All such group identities involve extremely large numbers of individuals dispersed around the globe, heterogeneous in most other respects: with different cultures, systems of values, languages, geographic and social peculiarities. They require enormous effort, finances and infrastructure to be organized and coordinated. And finances and infrastructure are largely in the hands of one group - which naturally makes sure to share them only to the degree that its greedy apetites do not suffer.
National or religious grouping is a mechanism which has developped exactly to provide limited social domains within which the distribution of power is regulated based on principles which are shared by the group members and present the main defining property of the group.
This is not to deny that nationalism and religious fanatism have been involved in all the modern wars. But nationalism and religious fanatism are tools which the group bearing power in one nation or religion uses to subjugate the rest of the community and expand its power across its boundaries. The locus of evil is not the nation or religious group - it is the greed for power and the lack of empathy.
Nations, in particular smaller ones, as limited domains of shared basic ethical principles and social mechanisms are a precondition for the control of power, but also for the nourishing of empathy. It is in the human nature to feel more empathy for a concrete or at least vividly imagineable person in our surrounding than for a remote abstract individual somewhere in the world, i.e. for a limited number of people sharing our system of values and social concepts than for an enormous group including people very different from us.
Nations, in particular smaller ones, are also domains in which all social roles are represented in natural proportions, yet in numbers that enable communication and successful tuning of the balance between them and their relations. Crucially, nations force the powerful into the same identity with the powerless, putting them within the reach of each other's empathy.
Rather than destroying manageable social domains of representative samples, which the meme above aims at - we should concentrate our effort on keeping them, and focus on recovering the balance of power and healthy doses of empathy within them. 

Windows i Linux: posle još jednih izbora

Da li je naš narod glup? Da. Da li je iskvaren? I to je. Da li to znači da je zaslužio ovo što mu se dešava? NE!

Narod je po sebi, kao hardver, isti kao i bilo koji drugi narod. Trenutno radi paralelno na dva operativna sistema, na Windowsu i Linuxu, oni se kolju, i sistem neprestano pada. Softver rađen za jedan sistem pada na drugom. Virusi koriste rupe i haraju.

Imamo susret dva potpuno različita kulturna, vrednosna, etička koncepta. Jedan je zapadni individualistički, gde pojedinac odrasta sa idejom da mora da misli i preuzima odgovornost o sebi. Drugi je istočni kolektivistički, gde se pojedinac uči da ne misli mnogo sam, nego da se oslanja na stav hijerarhijski starijeg. I sada oni koji su upali u prvu opciju očekuju od onih koji su ostali u drugoj da se ponašaju prema njihovim merilima. Kada to ne čine, oni ih ili besramno eksploatišu i ponižavaju predstavljajući im se kao njihovi lideri kojima treba da se prepuste i koji će brinuti o njima (oportunisti), ili ih krive za situaciju (moralisti).

Pragmatički gledano, kolektivistički obrazac nije u stanju da iznedri liderstvo, jer liderstvo koje iznedri uvek će potpasti pod individualistički model, kao dominantan model šireg civilizacijskog konteksta. Jedini izlaz je obratno: prevesti i njih pod individualističku kulturu. Za to je potreban dug i strpljiv rad - da se što više individualista-moralista okrene radu sa mladima: sa budućim nastavnicima i sa decom, ali takođe sa odraslima u meri u kojoj se to može uraditi. I ne s visine, nego konstruktivnim razgovorom na ravnoj nozi - jer nikakvog suštinskog osnova za superiornost realno nema, u pitanju su prosto dva kulturna modela i sticaj okolnosti da jedan trenutno dominira. Windows i Linux - nekome je bolji jedan, nekome drugi, objektivno - vrednosna razlika ne postoji, ali većina koristi Windows. Takođe, potrebno je razviti mehanizme koji će što više oportunista motivisati da se pridruže poduhvatu moralista.

Da li je realno da se ovo i učini? Slabo, jer i sami moralisti su tek delimično individualisti, jer su ljudi po prirodi lenji, jer im ustvari i nije toliko loše da bi imali snage i istrajnosti za ovakav poduhvat.

Šta onda uraditi? Ipak pokušati. Raditi na osvešćivanju što više ljudi za mehanizme individualističke civilizacije. I u svakom slučaju raditi na nacionalnom jedinstvu, ne u nacionalističkom smislu, nego u smislu što manje podeljenosti društva, što manje distance i što više razumevanja i poverenja između dva kulturna modela. Dakle, ne elitizam kruga dvojke i njegovih epigona i wannabe-a širom zemlje, nego jedna jednostavnost, ljudski pristup, usmerenje ka rešavanju konkretnih problema, a kroz to rešavanje i bolje upoznavanje funkcionisanja društvenog modela zapadne demokratije.

Dve nepoznate

Prošle godine, ćerka mi je išla u sedmi razred jedne berlinske gimnazije. Početkom drugog polugođa, profesor matematike je počeo čas upozorenjem da sada treba da rade nešto ozbiljno i teško za razumevanje. Nacrtao je vagu, rasporedio brojeve na njene dve strane, tako da daju isti zbir, i pitao ih: ako sa jedne strane sklonimo broj 3, šta treba uraditi na drugoj da bi vaga ostala u ravnoteži? Do kraja časa, uveo ih je u najosnovnije jednačine sa jednom nepoznatom, bez faktora - isključivo sabiranje i oduzimanje. Ćerka mi kaže da je deci bilo jako teško da prihvate koncept - kasnije su pet ili šest nedelja radili samo taj osnovni nivo: jedna nepoznata, plus, minus i prirodni brojevi.

Ove godine, moj sin je pošao u prvi razred osnovne u Nišu. Početkom drugog polugođa, za jedan dan su odradili jednačine: nikakve vage, nikakvi uvodi, date su im jednačine, objašnjeno da x stoji za nepoznat broj, i urađeno je nekoliko zadataka. Učitelj je odradio svoj posao kako je najbolje mogao - deca su jednačine razumela. Dobili su za domaći list sa dve strane zadataka sa jednačinama, među kojima nekoliko tekstualnih, gde je na osnovu teksta zadatka trebalo postaviti jednačinu, a onda je rešiti. Sin je uradio sve zadatke osim jednog, koji je tražio da mu objasnim. Pročitao sam tekst, i video da je jedini način da se zadatak postavi - sistem od dve jednačine sa dve nepoznate.

Ko formira programe nastave u osnovnoj školi? I ko odobrava upotrebu udžbenika? Kako da deca ne pregore u prvom razredu ako im se daju jednačine, pa i one sa dve nepoznate? Kako da deci ne bude dosadno u petom. šestom, sedmom razredu ako u prvom prevaziđu sistem jednačina sa dve nepoznate? Oguglali smo na nepravilnosti, pa i na zločine, i više, kad čujemo za nešto ovakvo, i ne reagujemo. Ali ovo je ozbiljan zločin, prema čitavim generacijama dece, prema čitavoj zajednici. Zločin izazivanja teških emotivnih posledica među decom, zločin razvijanja negativnog stava prema obrazovanju, zločin proizvođenja neskladno obrazovanih ljudi. Bolje vratiti programe iz osamdesetih nego neprestanim reformama stavljati i nastavnike i decu u situaciju dezorijentisanosti, i svaki put zakoračiti korak dalje u pogrešno. A najbolje - razmotriti bogata iskustva u našoj državi, kao i iskustva iz drugih školskih sistema i načiniti razuman i stabilan program koji se neće drastično menjati svakih nekoliko godina.