Nepuna dva meseca nakon što je niška gradska uprava kao predlagač medije obavestila da nema Studiju izvodljivosti Fakulteta srpskih studija kao osnovni dokument za predlaganje osnivanja jednog fakulteta, jer ju je poslala Ministarstvu (i da je 1900. godina, mogli su da je šapirografišu i zadrže nekoliko primeraka, dokument koji se pojavio je PDF - da ga ne bi imali, morali su ga brišu sa kompjutera i iz foldera sa poslatom - a verovatno i primljenom poštom), a Ministarstvo obećalo da je objavi prvom prilikom, u jeku prednovogodišnje buke - dokument je dostavljen javnosti. Zli jezici će reći da su ga se kasno setili i naknadno pisali, da su u osnivanje krenuli grlom u jagode, i ne znajući procedure i kriterijume, te dokument proturili u senci kraja godne. Sam dokument, kao što ćemo videti, govori u prilog zlim jezicima.
U najkraćem, dokument se može sažeti ovako: Globalizacija je loša. Srpski jezik, kultura i identitet, pogotovu na jugu Srbije, na udaru su hibridne pretnje. Sve manje mladih studira srbistiku i istoriju, a ruski je oduvek na minimumu. Who you gonna call? Fakultet za srpske studije. Sve ostalo ćemo lako. I nije najveći problem što taj fakutet neće deglobalizovati svet, što i da pretnje ima - on je ne bi uklonio, ni što će on samo dodatno umanjiti broj studenata ovih disciplina. Problem je što to nije studija izvodljivosti - ni u obrisima.
Čitanje dokumenta je teško i mučno. Tekst je zapravo kako mali, površni, nestručni Perica, nespretan sa mišlju i jezikom, lenj da se uputi u zahteve i formu jedne studije izvodljivosti, zamišlja da studija izvodljivosti treba da izgleda. Studija izvodljivosti je dokument koji treba da da sveobuhvatan, objektivan odgovor na pitanja relevantna za predmet o kome je reč, da razmotri sve relevantne opcije, izvede sve kvantitativne pokazatelje, uporedi ih i posloži kao prednosti i mane svake od opcija, i iz toga izvede preporuku. Dokument koji ima ustanovljenu formu, i unutar nje sadržaj koji mora da ispuni jasne kriterijume, od stručnosti i vladanja relevantnim pojmovima, empirijske informisanosti, preko logičke konzistentnosti, diskursne koherentnosti i kohezivnosti, do terminološke adekvatnosti i preciznosti. Zapanjujuć je stepen u kom dokument koji sam pročitao nije ništa od toga.
Forma
Studija izvodljivosti koja to jeste se zasniva na tri osnovna koraka: potreba - rešenje - implementacija. Kreće od potrebe prepoznate na nivou zajednice ili njenih institucija, razmatra opcije rešenja i izdvaja najbolje, i bavi se tehničkim pitanjima njegove realizacije. Ima čvrsto definisanu strukturu: uvod, cilj, metodologiju, analizu trenutnog stanja, analizu opcija, finansijsku analizu, analizu rizika, zaključke i preporuke.
Dokument koji nam je predstavljen kao studija je himera religijsko-političkog manifesta, programske deklaracije i istorijskog pregleda. Od formalnih zahteva, marginalno i površno se pominju finansijski aspekti (unutar drugog poglavlja, a tiče ih se i celo peto) i kvantitativne tendencije upisa novih studenata na programe koji se otimaju od Filozofskog fakuteta. Sve drugo je izostalo.
Prvo poglavlje daje ideološki ostrašćenu intrpretaciju razvoja obrazovanja i univerziteta u Srbiji. Istorijat školstva u Srbiji ni na koji način nije relevantan za studiju izvodljivosti i ne može da bude njen deo.
Drugo poglavlje nosi naslov Fakultet srpskih studija kao samostalna visokoškolska i naučna institucija, i tematski je razuđeno do haotičnosti. Ima blizu 100 strana, i dotiče teme od misije i zadataka fakulteta, preko grubih finansijskih pitanja, nečeg što se naziva koncepcijom fakulteta, pa do razmatranja departmana koji se otimaju od Filozofskog fakulteta (ali zbog nečeg ne i centara, oni su odvojeni u posebno poglavlje). Istorija je očito opsesija autora teksta, jer i ovo poglavlje obiluje istorijskim pregledima kroz kafanska geopolitička tumačenja i vrednosne ocene. Nijedna od tema razmatranih u poglavlju ne spada u studiju izvodljivosti, osim finansija koje nisu ozbiljnije obrađene, kamoli izdvojene u posebno poglavlje.
Treće poglavlje govori o planiranim centrima (uglavnom otetim od Filozofskog), četvrto o planiranim novim odeljenjima, a sedmo o planiranim novim institutima. Razmatranje ovih jedinica organizacije, zajedno sa departmanima otetim od Filozofskog fakulteta, ali u sasvim drugačijoj formi, moglo bi da čini deo jedne od sekcija poglavlja o analizi opcija i jedne od sekcija poglavlja sa preporukama - naporedo sa istim takvim razmatranjem relevantnih alternativa uključujući zatečeno stanje. Kako su napisana, ova tri poglavlja ne spadaju u studiju izvodljivosti.
Na kraju je nenumerisani pasaž naslovljen Umesto zaključka. Zapravo ceo dokument treba da nosi naslov Umesto studije izvodljivosti.
Sadržaj
Studija izvodljivosti mora da počne navođenjem naručioca, formulacije zadatka, i spiska autora uz koje su date njihove ekspertize i domeni studije kojima su se bavili, te da se odredi prema pitanju sukoba intresa.
Smisao studije izvodljivosti je da na osnovu zakonskim okvirom određnih kriterijuma i eventualnih užih ciljeva koje eksplicitno i konkretno specifikuje naručilac, kroz neki standardni okvir (na primer SWOT analiza), razmotri relevantne alternative, uzimajući u obzir stepen ispunjavanja kritrijuma i ciljeva, troškove, rizike i načine da se oni kontrolišu. Pritom mora da precizno opiše empirijsku i analitičku metodologiju kojom je ovo učinjeno (kvantitativne modele, studije slučaja) i proceduru validacije podataka. Na osnovu svega ovoga, treba da preporuči najbolju alternativu i njenu implementaciju. Najzad, mora i da predoči egzaktne parametre za praćenje i evaluaciju postizanja ciljeva i ispunjenja kriterijuma u prvih pet, deset, pa i više godina od osnivanja (npr. KPI).
Dokument koji je dostavljen ne navodi ni naručioca, ni zadatak, ni autore, niti se igde dotiče sukoba interesa. Ciljeve ne crpe iz zakona (sem ponegde površno i marginalno: bavi se, na primer, brojem upisanih studenata, o čemu kasnije), ne razmatra nijednu alternativnu opciju osim osnivanja novog fakulteta, nije sprovedena anketu među nastavnicima, među studentima, u lokalnoj zajednici, ne bavi se rizicima, ne predlaže modele evaluacije, i ne navodi, a i nema, nikakvu egzaktnu metodologiju (nema analize potreba tržišta rada, nema projekcije broja studenata za nove programe, nema analize kapaciteta apsorpcije diplomaca, nema dugoročne projekcije troškova). Nema (osim površnog pominjanja programa Erasmus+) strategije internacionalizacije i međunarodne saradnje (kako uopšte internacionalno profilisati identitetsko-izolacionistički fakultet). Nema nikakve analize posledica za Filozofski fakultet. Dokument sadrži neka finansijska razmatranja, ali površna, kontradiktorna i bez stručnog analitičkog utemeljenja (i o tome kasnije).
Ako nema studije izvodljivosti, čega u ovom dokumentu ima? Ima patosa. Tekst koji treba da predstavlja objektivnu еkspertizu zasnovanu na brojevima i činjenicama obiluje emotivnim izrazima tipa borba za jezik, kulturu, identitet, ili nacionalna obaveza, ili pak identitetski, kulturni i simbolički bedem.
Ima kafanskog šovinizma, onog protkanog teorijom zavere, oslobođenog svake odgovornosti, koji unižava svoj narod čak i više nego druge. Reči sa korenom srb (Srbija, srpski, Srbi) su na 170 strana teksta upotrebljene više od 1200 puta. Ceo dokument, umesto kao studija izvodljivosti, čita se kao tirada primitivnog, kič nacionalizma koji traži fakultet. Veliki deo teksta presuponira čitavu kafansku sliku gde se svet urotio da uništi Srbe: naš jezik, kulturu, identitet, jezik, kulturu, identitet, jezik, kulturu identitet - zavrti se čitaocu u glavi; a mi se herojski borimo, samo što mnogi nisu spremni da olako ginu, pa im treba fakultet da im promeni stav.
Osnovni narativ dokumenta je banalizovana verzija identitarijanizma de Benoaa i Feja, savremene verzije fašizma koja rasu zamenjuje identitetom, protkan mentalnim sklopom Ilije Čvorovića. U logički i tekstualno nekoherentnoj, jezički sputanoj perspektivi. Ređaju se rečenice koje nemaju smisla, koje su nepovezane, kontradiktorne. Kao ilustracija, negde se kaže da je jugoistok Srbije, kao deo državne teritorije koji se nalazi u neposrednoj blizini Kosova i Metohije i granica sa nestabilnim područjima regiona, izložen posebnoj vrsti hibridnih pretnji koje se ne manifestuju samo u vidu klasične bezbednosne ugroženosti [meni lično je novost da jug Srbije samo što nije vojno napadnut, prim. aut.], već i kroz ekonomsku deprivaciju, demografsko pražnjenje, kulturnu marginalizaciju i uticaj stranih propagandnih i političkih struktura. Nušiću, bleda senko! Nušiću, litoto i eufemizmu! Dakle, hibridna pretnja se ogleda u siromašvu, odlivu stanovništva, u kulturnoj marginalizaciji. Ko nam to preti, ko siromaši jug Srbije, a da nije vlast? Zašto ljudi odlaze, da li Albanci teraju ljude iz Pirota, Leskovca, Niša, ili ih teraju korupcija i nasilje vlasti? Ko nas kulturno marginalizuje? Strane sile? Znači, ne obraćaju pažnju na jug Srbije? Jel to dobro ili loše? Ili nas zapravo marginalizuje državna vlast? Izlazi da hibridna pretnja na jugu uglavnom dolazi od, ili u najmanju ruku preko srpskih vlasti.
Sekcija o uvođenju teološkog odeljenja počinje rečenicom: Koncept Fakulteta srpskih studija ne može se zamisliti bez studijskog programa Pravoslavna teologija i katihetika, čiji nastavni sadržaj mora biti uspostavljen preko reafimacije autentičnog pravoslavnog bogoslovlja koje se, između ostalog, zasniva na stubovima nacionalne teologije, koje čine Sveti Sava, Sveti vladika Nikolaj i Sveti otac Justin Popović. Odakle početi? Iako sam citirao sa drugim ciljem, ne mogu da ne krenem od veštine izražavanja. Kad kaže da se koncept ne može zamisliti, nepotpisani autor hoće da kaže da se ne može zamisliti sam fakultet. Kad kaže da sadržaj programa mora biti uspostavljen preko reafirmacije autentičnog pravoslavnog bogoslovlja, želi da kaže da sadržaj programa treba da reafirmiše autentično pravoslavno bogoslovlje. Pritom rogobatnu rečenicu treba podeliti na tri kraće. I još kad bi moglo bez etnofiletizma oličenog u pojmu nacionalne teologije.
Veći problem od nespretnog izražavanja je međutim da odeljenje fakulteta treba da se verom bavi ne iz ugla nauke, već same vere. Ovakva teologija nema ništa zajedničko sa naukom i ne pripada univerzitetu, pogotovu ne državnom. Na mom univerzitetu, Univerzitetu u Gracu, postoji Fakultet za katoličku teologiju. Na njemu se realizuju istraživački projekti u oblasti veštačke inteligencije i pametne regulacije, u oblasti starenja, demencije i tehnoloških pomagala, oblasti odnosa sopstva i sveta u antičkim i modernim socio-religijskim praksama, i mnogim drugim interdisciplinarnim naučnim domenima slobodnim od religijske dogme. I sama navodna studija izvodljivosti prepoznaje da su pravoslavne bogoslovske studije veoma razvijene i na nekim univerzitetima zapadnovropskih zemalja (što se slabo uklapa u tezu o ugrožnosti srpskog identiteta i kulture), ali to ne navodi kao razlog da i predložene studije na novom fakultetu budu otvorene za druge religijske zajednice i za naučne metode - već naprotiv, da nastavni sadržaj studijskog programa Pravoslavna teologija i katihetika mora biti uspostavljen preko reafimacije autentičnog pravoslavnog bogoslovlja.
Kao što sam pomenuo, prva asocijacija pri čitanju dokumenta mi je bio Ilija Čvorović. Umišljene pretnje, umišljeni neprijatelji, samoinicijativna borba za režim, na štetu i samog režima, pa ako me se na sete na Dan bezbednosti. Ali tekst makar jednako odiše ambijentom uma petogodišnjeg deteta. Velike zavere su skovane protiv srpstva, ali srpstvo će napraviti fakultet identitetskih nauka, koji će biti naoružan svim oružjima identiteta: jezikom, književnošću, istorijom, Rusijom, nacionalnom (?!) arheologijom, nacionalnom (?!?!?!) teologijom, nacionalnom (!) bezbednošću. I onda ćemo posle herojske borbe i velikih žrtava nečije dece mi pobediti, i osnivači fakulteta će biti heroji, spasioci nacije.
Treća asocijacija, pored petogodišnjaka i Ilije Čvorovića, koja me je pratila prilikom čitanja dokumenta je Petak Dača u Sezamu i čuveno "Sve je moje, samo moje!" Samo srpski identitet, svaki pomen manjina, svaki pomen drugih je ugrožavanje. Samo pravoslavna teologija, i to srpska nacionalna, svaka druga teologija je nedozvoljena, kamoli religija, kamoli tek nereligijska perspektiva. Ali i napori da se svojim disciplinama prigrabe uloge koju nemaju. Tako na više mesta nalazimo pasaže tipa: nacionalna bezbednost se, u takvom kontekstu, ne može posmatrati samo kao zaštita teritorije ili institucija, već kao aktivna odbrana onoga što narod duhovno oblikuje, što mu daje samosvest, istorijsko pamćenje i otpornost, ili drugde: fakultet bi otvorio prostor za razvoj novog tipa interdisciplinarnog mišljenja, u kome se nacionalna bezbednost ne svodi samo na odbranu granica i institucija, već se sagledava i kao proces očuvanja duhovnih, kulturnih i istorijskih temelja na kojima počiva srpska državnost. Neko ko bi da osniva studije bezbednosti ne zna šta bezbednost podrazumeva. Daleko od toga da se nacionalna bezbednost svodi na teritorije i institucije - ona uključuje i zaštitu suverenosti, zaštitu građana, privrede, i to od vojnih, terorističkih, kibernetskih i ekonomskih pretnji. Želja, međutim, srbističko-teološko-istorijskog Ilije Čvorovića cum Patka Dače glavom i bradom da oblast svoje profesure pridruži nacionalnoj bezbednosti je dirljiva, ali jalova koliko i besmislena. Jer brojanj krvnih zrnaca Marina Držiča ili Iva Andrića, ili razmišljanja Justina Popovića jednostavno nemaju nikakav značaj, ne postoje na planu bezbednosti. Mokri snovi su intimna stvar.
U dokumentu nalazimo i paušalne tvrdnje o zapostavljenosti na Filozofskom fakultetu departmana koji mu se otimaju. Jedini pokušaj potkrepljenja koji sam našao u celom tekstu je sledeći: Od osnivanja Departmana za istoriju 1998. godine pa sve do danas, ova jedinica nije imala nijednog svog predstavnika u upravi Filozofskog fakulteta, niti prodekana, niti dekana. Taj podatak sam po sebi svedoči o dubokoj institucionalnoj marginalizaciji i dugotrajnoj nemogućnosti Departmana da utiče na kreiranje akademske i kadrovske politike fakulteta. Pa dajte čoveku da bude prodekan, vidite šta ste napravili! Iako, u skladu sa srpskom političkom kulturom, prodekani nemaju uticaja na politiku fakulteta, jer dekani sve drže pod kontrolom, ali ako patiš od kompleksa ili nezajažljive ambicije, godi da misliš o sebi kao prodekanu. Ostaje nejasno, ako ee marginalizacija ogleda u nebiranju u upravu fakuteta, kako je srbistika bila marginalizovana ako je ona imala i dekana, i prodekane (osim ako je lični doživljaj marginalizacije projektovan na ceo departman)?
U šestom poglavlju se tvrdi da predloženu koncepciju (dakle, koncepciju fakulteta orijentisanog isključivo proučavanju jednog etnnoreligijskog identiteta, uz uključenje studija bezbednosti i teologije) ima veliki broj fakulteta u drugim državama. Navedeno je šest najboljih ilustracija. Od svih šest navedenih, samo jedan fakultet ima usmerenje na samo jedan etnički identitet, i to je ozloglašeni Fakultet hrvatskih studija u Zagrebu. Ali on nema studije teologije, bezbednosti ili ruskog jezika. Svi ostali nabrojani fakulteti po konceptu su gotovo identični postojećem Filozofskom fakultetu (studije većeg broja filologija - uključujući i manjinske, discipline poput sociologije, filozofije, psihologije, pedagogije, bez etničkih ili religijskih ograničenja).
Sadržaj karaktriše i mnoštvo kontradikcija i patetično samoljubivo praznoslovlje. Recimo, tvrdi se da će osnivanje fakulteta biti finansijski neutralno, jer će njegovi troškovi biti pokriveni preraspodelom sredstava Filozofskog fakulteta (već ovo je neistinito, jer oba fakulteta moraju da imaju sekretara, administraciju mreže, higijenske radnike, jer nova zgrada dolazi sa svojim troškovima...). Tek nešto kasnije, predviđaju se milionski iznosi za adaptaciju i za novi objekat (jer dekanat bez nekog tenderčića i nije neki dekanat).
U osvrtu na broj studenata se kaže: Kretanje broja upisanih studenata u periodu od 2023/2024. do 2025/2026. godine pokazuje zanimljiv i, u izvesnoj meri, zabrinjavajući trend: nakon blagog rasta, koji je kulminirao u akademskoj 2024/2025. godini, dolazi do naglog pada u narednoj, što nameće potrebu za dubljom interpretacijom ovog fenomena. ... Pad broja upisanih studenata mora se, dakle, razumeti kao signal upozorenja — ali i kao poziv na odgovor. Osnivanje Fakulteta srpskih studija predstavlja upravo takav odgovor: strateški, dugoročan i usmeren na jačanje onih vrednosti koje nas kao društvo i kulturu čine trajnim. Pođimo od kvantitativne analize. Kretanje broja upisanih studenata o kome pasaž govori je prikazano na grafikonu.
Reći da je blagi rast kulminirao prošle godine, ima smisla samo ako je rast potrajao bar tri godine, i bio najveći u prošloj. Naprotiv, samo jedne godine od dvanaest upisan je veći broj studenata nego prethodne. Zapravo, tendencija pada sa slučajnim šumom koju vidimo je takve snage da je gotovo nemoguće sa svakih nekoliko godina ne bude zabeležen upis veći od prošlogodišnjeg. Ne radi se tu ni o kakvom rastu, pogotovu ne o nekakvoj kulminaciji, već o varijabilnom padu. Pitanje je radi li se o sramotnoj statističkoj nestručnosti za jednu studiju izvodljivosti, ili o nameri obmanjivanja.
Nakon briljantne intrpretacije statistike dolazi još briljantnija ocena da će osnivanje Fakulteta srpskih studija promeniti ovaj trend. Pogotovu imajući u vidu da je mnogo pre pojavljivanja ovog dokumenta objavljeno da su se studenti programa koji se otimaju jednoglasno izjasnili protiv prelaska na novi fakultet. Zadatak studije je da ponudi jasnu empirijsku i analitičku podršku svakoj proceni i preporuci koju da. Reći da će jedna stvar uzrokovati neku drugu, osim u magijskim ritualima, ne smatra se dovoljnim da se to i desi. A u ovom, kao i mnogim drugim slučajevima u dokumentu - to je jedino što se čini.
Drugde se, opet, kaže: ne može se zanemariti aktivna uloga nastavnika Departmana za istoriju, koji su, uprkos sve učestalijim i agresivnijim napadima na državu, kulturno nasleđe i nacionalni identitet, odlučno stali u odbranu značaja istorijske nauke. Evo opet se smejem. Dakle, neko (ko ni jedan jedini put nije imenovan, na preko 170 strana ugroženosti) sve češće i agresivnije napada državu, kuturno nasleđe i nacionalni identitet, a nastavnici istorije brane značaj istorijske nauke. A baba se češlja? Od čega brane značaj istorijske nauke kad taj značaj nije ono što je napadnuto? Zašto ne brane državu, i sve to što nepoznat neko napada? I najzad, ako smo zaboravili: kakve sve to veze ima sa studijom izvodljivosti?
Ne manje besmisleno je, pa i perfidno, i uporno nazivanje u dokumentu studija ruskog jezika i književnosti slavistkom. Da bi se nazivale slavistikom, studije moraju da uključe bar tri slovenske filologije, i to ne iz iste grupe. Svi raspoloživi dokumenti o novom fakultetu govore samo o ruskom. Terminom slavistika, očito se samo prećutkuje paradoks uključenja ruskih studija na Fakultet srpskih studija.
Najzad, tekst ponuđen kao studija indirektno referiše na studentski protest (na primer putem pojmova anarhizma i globalizacija u kontekstu studenata, ili naglašavanjm pada broja upisanih studenata u poslednjem ciklusu) i preporučuje se između redova kao sredstvo da se takvi procesi onemoguće. Iako je ova dimenzija nenapadno protkana kroz tekst, jasno je da zagovornici osnivanja u njoj nalaze šansu da vlast njihov predlog sprovede do kraja. Na štetu države, lokalne zajednice, na štetu i protiv volje Univerziteta, Filozofskog fakulteta, na štetu i protiv volje studenata, na štetu i protiv volje višestruke većine nastavnika koji treba da rade na tom fakultetu.
Da sve bude grotesknije, veliki deo sadržaja, onaj koji najmanje pripada studiji izvodljivosti, bez navođenja je preuzet iz drugih dokumenata, poput internet strana Filozofskog fakuteta - upravo onoga koji razaraju. Čitavi dugi pasaži teksta (na primer istorijati postojećih departmana).
Sve u svemu
Dokument koji sam pažljivo pročitao to čitanje nije zasluživao. Već tim što nije potpisan. Ljudi koji urade častan i kvalitetan posao, s ponosom će se potpisati ispod njega. Koji razlozi ih mogu sprečiti? Strah od vlasti? Pa dokument se upravo preporučuje vlasti kao saveznik protiv studenata. Svest o nestručnosti? Svest o šteti koju nanosi zajednici i konkretnim ljudima? Konflikt interesa, na primer ako dokument piše neko ko je jedan od malobrojnih zagovornika predloga, i neko ko radi na instituciji koje se on tiče? Da, mislim da je verovatno da su dokument pisali upravo nastavnici Filozofskog fakulteta koji zagovaju osnivanje novog fakulteta. Prepoznaju se njihove jezičke specifičnosti, izbijaju njihove lične frustracije, ambicije i opsesije, njihov nedostatak razumevanja relevantnih pojmova. A i ko bi inače bio spreman da napiše 170 strana promašenog teksta?
Analiza koju ste pročitali je osvetlila samo mali deo svega onoga što je loše i pogrešno u analiziranom dokumentu. Ali trebalo je ostati u granicama pristojnog obima, a najzad, trebalo je misliti i na sopstveno zdravlje i raspoloženje. Intenzivno živeti sa svešću da neko ko niti razume šta su parametri i kritrijumi za osnivanje fakulteta, niti je u stanju da napiše jednostavan adminstrativni dokument, od vlasti dobija priliku da razori jedan i osnuje i vodi drugi fakultet. Ukoliko mu to dozvolimo.
No comments:
Post a Comment